NACIONALNI DAN DARIVANJA I PRESAĐIVANJA ORGANAI TKIVA

26.05. 2017. obilježavamo Nacionalni dan darivanja i presađivanja organa i tkiva.

Presađivanje ili transplantacija organa danas je u svijetu i kod nas prihvaćen i uspješan način liječenja bolesnika, kod kojih je iz bilo kojih razloga došlo do nepovratnog zakazivanja funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. Darivanje organa znak je altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i namjeru da nakon smrti daruje bilo koji dio tijela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim bolesnicima.

U posljednjim desetljećima na taj se način mogu organi, čija je funkcija prestala, zamijeniti drugim, od drugog čovjeka tzv. davatelja ili darivatelja a za oba vrijedi naziv "donor".

Najčešće se transplantiraju sljedeći organi:

    bubreg - prekida se potreba za dijalizom.

    gušterača - prekida se potreba za uzimanjem inzulina kod nekih pacijenata.

    jetra, pluća, srce ili tanko crijevo - kada organ nepovratno izgubi svoju funkciju te je pacijentov život ugrožen.

Transplantacija tkiva odnosi se na:

    kožu - kod po život opasnih opeklina

    srčane valvule ili krvne žile - uslijed određenih bolesti

    rožnicu - kod ozljede oka, očne mrene

    kosti

Hrvatska je danas prema broju darivatelja i transplantacija organa vodeća zemlja u svijetu, s najkraćim čekanjem na presađivanje organa.

Svaka je osoba potencijalni davatelj organa, ako se za života nije izričito i pismeno tome protivio stoji u Zakonu o presađivanu u Republici Hrvatskoj. Medicinski uvjeti za to jesu da su organi i tkiva u trenutku smrti osobe pogodni za presađivanje.

Svaka osoba je i potencijalni primatelj organa, ako se nađe u situaciji takve prijeke potrebe.

Kada osoba za vrijeme života odluči darovati svoje organe i tkiva poslije svoje smrti s namjerom spašavanja života drugih ljudi, svoju odluku treba prenijeti svojoj obitelji i najbližim prijateljima, jer će oni biti prvi od kojih će liječnici zatražiti dozvolu za uzimanje organa nakon njegove smrti. Od obitelji se očekuje da će poštovati želju umrle osobe. Isto tako se može ispuniti donorska kartica koja se nosi sa sobom i koja služi kao dokaz o donesenoj odluci.

Ako smrt nastupi u bolnici želja donatora organa i tkiva će se poštovati nakon što je učinjeno sve da se spasi život bolesniku i kada liječnici, koji nisu povezani s presađivanjem, ustanove i potvrde smrt, oni o tome potpišu potvrdu u skladu s medicinskim i zakonskim kriterijima.

Kada je smrt definirana na taj način, grupa transplantacijskih liječnika odredit će koji se organi ili tkiva mogu iskoristiti za liječenje ili spašavanje života drugih ljudi. Ako je dobivanje organa moguće, zadužene osobe će provjeriti želju umrlog, izraženu za vrijeme života, no iznad svega će o tome razgovarati s najbližim članovima obitelji. Na taj način se može poštovati želja umrlog.

   Uspješno presađivanje organa godinama je usavršavano i ono ovisi o razvitku mnogih struka i stjecanju mnogih znanja - o razvoju kirurgije, reanimatologije, neurologije, urologije, imunologije, biokemije, nefrologije, hemodijalize, farmakologije, bioetike…. Sam akt presađivanja s vremenom je opterećen sve manjim brojem komplikacija i takav je način liječenja, osobito zadnjih godina, sve uspješniji.

Godine 1990. američkim znanstvenicima dodijeljena je Nobelova nagrada za napretke u transplantaciji organa. Nagrada je dodijeljena dvama pionirima transplantacije:

Josephu Murrayu iz Bostona za transplantaciju bubrega 1954. godine i Donallu Thomasu iz Seattlea za transplantaciju koštane srži 1956. g.

Tumačenje Komiteta za dodjelu nagrade bilo je da su "otkrića dvojice znanstvenika bila presudna za desetine tisuće teško oboljelih ljudi, koji presađivanjem organa mogu biti liječeni onda kada drugi načini liječenja više nemaju uspjeha".

Daleko najveći broj presađivanja odnosi se na bubrege zbog zatajivanja bubrežne funkcije, jer su tu potrebe najveće. Organi se mogu dobiti od živih davatelja, najvećim dijelom najbližih srodnika, a u većem dijelu od mrtvih davatelja. Broj organa premalen je da se zadovolje rastuće potrebe.

Kandidati od kojih se dobivaju organi su osobe s oštećenjem mozga, najčešće kao posljedica ozljede ili moždanog udara, kojih u Hrvatskoj ima mnogo, s obzirom na jednu od najviših stopa prometne smrtnosti u Europi.

Dijagnostika moždane smrti danas je moguća bez i najmanje greške, s potpunom sigurnošću. To je u mnogim medicinskim ustanovama postalo dio uobičajene dijagnostike i predstavlja etičku i profesionalnu obvezu bolničkih liječnika i medicinskih sestara. Dijagnostika i potvrđivanje moždane smrti ukazuje na visok stupanj unutrašnje organizacije bolnice, visoku stručnu i etičku kvalitetu kadrova i zadovoljavajuću razinu sofisticirane medicinske tehnologije.

U Hrvatskoj se transplantacija organa s umrlih osoba provodi sve uspješnije. Hrvatska je na tom planu postala jedna od najuspješnijih zemalja u svijetu. To je rezultat dobrog rada u zdravstvenom sustavu, usavršenosti organizacije i povezanosti bolničkih i kliničkih ustanova, te sustavnog rada u javnosti. Korišteni su u zadnjih petnaestak godina mnogi vidovi javne izobrazbe i uloženo je mnogo napora kako bi se dostigla potrebna razina opće obaviještenosti i javnog povjerenja.

Darivanje cijelog tijela u svrhu znanosti podrazumijeva odobrenje za uzimanjem cijelog tijela u svrhu medicinskog ili znanstvenog istraživanja nakon smrti.

Uzimanje organa se ne može provesti ako nisu ispunjeni svi medicinski, zakonski i etički kriteriji    ili ako se osoba protivila darivanju organa tj. upisana je u registar ne darivatelja ili ako obitelj nije upoznata o namjeri uzimanja organa

Transplantacijski postupak jasno je definiran i provode ga samo visoko specijalizirani medicinski timovi u ovlaštenim bolnicama odnosno akreditiranim transplantacijskim centrima.

Pri tome se poduzimaju sve mjere opreza da bi se očuvalo dostojanstvo te zaštitila prava i anonimnost darivatelja i primatelja organa.

Dodjela organa obavlja se prema bodovnom sustavu i medicinskim kriterijima dogovorno utvrđenim između zemalja članica Eurotransplanta.

Svatko od nas mogući je darivatelj, no u isto vrijeme i mogući primatelj organa. Vrijedno je naglasiti da su značajno veći izgledi da će nekome od nas zatrebati organ nego da ćemo biti u mogućnosti darivanjem organa pomoći drugome.

Donorska kartica iskaz je osobnog pozitivnog stava o darivanju organa. Nositelji donorske kartice osobe su razvijene svijesti o važnosti darivanja organa poslije smrti i osjećajem solidarnosti za druge. Donorska kartica pomaže obitelji da poštuje odluku umrle osobe ukoliko jednog dana bude u takvoj prilici.

Sve religije podržavaju darivanje organa kao plemeniti čin i iskaz humanosti i solidarnosti za druge.

"Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati."

Obaviještenost javnosti je bolja, naklonost  stanovništva  prema prikupljanju organa od umrlih veća, a to je jedan od preduvjeta za bolje rezultate u hrvatskoj transplantacijskoj medicini u budućnosti.

Hrvatska donorska mreža (HDM) je svoje djelovanje započela upravo promicanjem u javnosti transplantacijskog liječenja i promicanjem postmortalnog darivanja organa. Kriteriji, kojima se procjenjuju uspjesi u stvaranju javnog mijenja i podrška javnosti, jesu koliko često članovi obitelji u trenutku smrti svojeg bližnjeg imaju izgrađeni stav o doniranju organa. Ono što je prije nekoliko godina bila rijetkost, događa se sve češće. Obitelj, naime, sama predlaže i zahtijeva da se organi iskoriste i tako spase životi ljudi kojima su organi prijeko potrebni.

Hrvatska je prva u svijetu u značajnoj kategoriji –  po transplantaciji organa.  

Hrvatska donorska mreža zahvaljuje svim osobama i obiteljima, koji su svojom plemenitom odlukom o doniranju organa, omogućili život  i zdravlje velikom broju bolesnika.

Odluči postati darivatelj i sa svojom odlukom upoznaj obitelj!

 

Pripremila:

Mr.sc. Ina Topić mag.pharm